Sjećam se kako je to gordo zvučalo kada sam prvi put čuo riječ pravda – čuo i razumio njeno pravo značenje, suštinu, njenu poruku i djelotvornost. Rekoše ONI koji su je čekali i dočekali i za nju vojevali. Pobijedila je pravda, zakon, sloboda, pobijeđena je ONA druga mnogo mračnija strana – fašizam, nepravda, bezakonje i anarhija. I taman kada se navikoh na tu riječ i osjetih ljepote pravog života, ONA nestade, izgubi se negdje, nema je više u opticaju. Dođoše neki drugi, neki koji se ničeg ne stide, a Boga ne plaše. Kažu, ućutkaše je, zavezaše joj jezik, staviše na nju okove, oni su sada u modi.
Gle čuda, okovi, pa u modi, kako to tužno zvuči. Htjedoh da viknem iz sveg glasa... SMRT FAŠIZMU, A SLOBODA PRAVDI, dolje robovlasnici, ali se sjetih riječi jednog prijatelja koji mi reče: ,,Pusti to, jer te može noć pojesti”, noć ili ONI što i noću i danju vežu i katanče, da ne bi oni bili katančeni. ONI koji nam na apotekarskoj vagi mjere riječi, ONI koji se boje da čuju riječ pravde za sve njihove nepravde, a ima ih svuda, mnogo, čak i previše. Namnožile se i prate nas kao sjenke, a ONI se i nje plaše, pa su oko njih sjenka do sjenke, njihovi čuvari koji im čuvaju ,,slobodu”, koju i sami nemaju, jer su je uhapsili. A mi, obični smrtnici, obespravljeni, osiromašeni do gole kože njihovom zaslugom nemamo sve to, osim što plaćamo njihove čuvare.
Prisjetih se opet kada sam nekada davno u socijalizmu čuo riječi ,,sit gladnome ne vjeruje”, a i zašto bi se ako si sit sjećao gladnoga, bolesnoga, gologa, onoga koga si sam doveo u tu situaciju, uzeo mu sve jer je do tada pristojno živio. Sjetih se i rekoh: ničija nije do zore, vala nije i ne smije biti, jer će i oni koji su svezani u okove da se oslobode straha i jednom prozbore. Dolje pljačkaški robovlasnički kapitalizam, dolje katanci i lanci, dolje nepravda i bezakonje – SMRT FAŠIZMU, SLOBODA PRAVDI... a ja nastavih stihovinma velikog ratnog pjesnika: ,,Ustajte sužnji, evo nova zora sviće, a poslije njih, života i pravde za sve nadamo se jednako biće”.
I gle čuda, uistinu popucaše stege, odveza se jezik i krenu pjesma ,,mrtvih” proletera... ej, koliko je na Kozari lista... neka živi, živi rad...
Ratko Đukić, član Antifašista
Crne Gore, SKCG, SKJ
)){kind=small}
